Obilježavanje 25. godišnjice genocida 11. Jula 2020. godine
Selima Vejzović, sa 49 godina, ima kristalno jasna i jeziva sjećanja na svoj život u vrijeme genocida u Srebrenici koji je doveo do desetodnevnog pokolja 8,372 muškarca i dječaka, počevši 11. jula 1995. godine. Ne boji se ispričati svijetu ono što se dogodilo znajući da ako se ne ispričaju priče poput njene, poricanje od strane Srba, i u Srbiji i u Republici Srpskoj, ravnodušnost drugih širom svijeta i retorika revizionističke historije zasjenit će najstrašnije zločine koji su se desili u Europi jer će holokaust biti zaboravljen.
Do 18-te godine, Selima je živjela sa roditeljima, ocem Selimom i majkom Hatidžom, tri mlađe sestre – Ramizom, Mejrom i Razom, i trojicom mlađe braće – Sadikom, Miralemom i Hasanom, u malom selu Podgaj, odmah pored još dvije kuće u kojima je živjela njihova šira porodica. To je, kako kaže, bio jedan normalan život, obilježen slavljima, lokalnim okupljanjima, zabavama i bliskim vezama s drugima u selu. Upravo na jednom od tih okupljanja će upoznati i udvarati se svom budućem mužu, koji se takođe zove Selim.
U školu je išla do završetka osmog razreda. Nakon toga, iako je imala dobre ocjene, prekinula je školovanje jer joj je srednja škola bila previše udaljena, a prevoz ograničen. Očekivanja porodice da pomogne majci sa mlađom djecom su postala njena glavna odgovornost. Nije imala bojazni; to je bila njena uloga.
